Prošli tjedan sam bila pet dana u bolnici zbog akutnog kolangitisa, tj. komplikacija stanja moje jetre. Koliko god puta sam do sada prošla kroz taj režim i znam što me čeka u bolnici, znam koje lijekove ću dobiti i otprilike koliko dana ću boraviti u bolnici ako sve ide po ps-u, opet bude teško. Nekad više, nekad manje. Ovaj put je bilo jako teško. Psihički. Imala sam sreću da sam tri noći bila sama u sobi i zaspala sam kao hipnotizirana uz muziku za meditaciju. Onako na leđima, kao krepnuta.
Život nakon transplantacije, jetre ili nekog drugog organa, nije isti kao i prije. Nemamo se tu što zavaravati. Ljudi koji imaju transplantirani organ nisu ozdravili (u iznimnim slučajevima tj. dijagnozama autoimunih bolesti jetre ne postoji mogućnost da se bolest ponovo vrati na transplantirani organ) i cijeli život moraju uzimati lijekove protiv odbacivanja organa (imunosupresive – koji smanjuju imunitet organizma kako ne bi odbacio novi organ), a možda i lijekove za neke druge bolesti koje imaju.
Bit transplantacije je da ovaj život kojeg smo dobili proživimo što bolje možemo. Da možemo raditi, baviti se hobijima, živjeti što je normalnije moguće.
Ali to nije život bez boli, bez redovitih kontrola, bez komplikacija, preventivnih pregleda. To nije život bez straha od infekcije.
Nekad boli priraslica, nekad te svrbi ožiljak i misliš da opet počinje svrbež. Nekad nemaš snage za normalno provesti dan, bilo na poslu ili kod kuće. Nemaš snage za otići u šetnju, naći se s prijateljima, skuhati si ručak ili oprati šalicu. Nekad odlučiš otići na neko druženje, iako znaš da ćeš se od toga oporavljati sljedećih par dana. Moraš izbjegavati boravak na suncu zbog povećanog rizika od melanoma, a rizik od obolijevanja od raka je dva do četiri puta veći nakon transplantacije. Moraš paziti što jedeš i piješ (neki sokovi i neka hrana utječu i na razinu lijeka protiv odbacivanja organa u krvi). Zbog imunosupresije možeš lakše dobiti neku infekciju i teže se izliječiti i onda stalno pratiš da li je netko bolestan da nešto ne dobiješ.
I ništa od ovoga nećete vidjeti na licu osobe koja ima transplantirani organ, ako uopće znate išta o tome. Većina će vam reći ”dobro sam i sve je uredu”. No ako vam ta osoba nekad kaže ”ne mogu sutra”, razmislite da to nije zato što se ne želi naći s vama nego jer misli na svoje zdravlje. Ako otkaže u zadnji tren, to nije namjerno nego joj nije dobro.
Svi smo različiti i imamo svoje poteškoće. Na različit način se nosimo sa stanjem u kojem smo se našli i pokušavamo izvući iz ovog novog života što više možemo. Iako nekad ne možemo ništa.