Zadnja 4 mjeseca nikako da se odmorim od temperature. Uz pokoji tjedan odmora, antibiotike i ležanje, temperatura se vrati i kuha.
Temperatura za mene znači povratak bolesti. A kako zadnje 3 godine sve češće imam povišenu temperaturu, previše me to podsjeća na 2018. kada je nakon godine dana redovitih temperatura potvrđeno da se bolest vratila u transplantiranu jetru.
I zato zazirem od temperature. Skrivam se od nje iza ugla, gledam krajičkom oka da li je to stvarno. Kad se naježim, nisam sigurna da li mi je stvarno hladno ili je temperatura. Tako sam zapravo sam počela čekati kada će doći.
Zadnjih godinu i pol, moj kalendar u mobitelu je pun žutih datuma s visinom temperature (žuto jer je banana imati temperaturu).
Svaki put kada se dogodi temperatura glava vrti svoje. Hoće li jetra biti dobro, kako ću dalje živjeti, koliko ću još dana provesti u kući gledajući kroz prozor… Nije me bilo strah transplantacije, strah me onoga što dođe prije. Strah me simptoma, dana provedenih doma ili u bolnici, ležanja, nemogućnosti da radim ono što volim i želim. Toliko toga mi je ta bolest uzela, da mislim da ne bih podnijela da mi uzme još.
Svi mi koji bolujemo od neke kronične, pa onda i rijetke bolesti, žalujemo za nečim. Možda to ne doživljavamo na taj način, ali žalujemo za životom kojeg smo izgubili, onaj kakav smo mislili da ćemo voditi. Žalujemo za propuštenim prilikama, prijateljima, danima koje smo proveli ležeći doma ili u bolnici. Ali baš zbog toga što kod nas bolest stalno traje, nemamo priliku proći kroz sve faze žalovanja i zaliječiti rane koje nastaju. One se stalno ponovo otvaraju.
Nakon što sam poslana u invalidsku mirovinu, žalovala sam za tim životom. Radnim životom. Pitala sam se tko sam ja onda, što ću sa sobom i kako će izgledati moj život. Zašto sam uopće tu. I iako nikad ne znamo kako će naš život izgledati, iako to ne možemo predvidjeti, lakše nam je kad znamo da idemo nekim putem. Bilo je teško, ali sam pustila da me taj put nađe. Pustila sam da se iskristalizira, nisam forsirala i došlo je.
I jučer me tako prijateljica pita kako psihički podnosim temperature, jesam li klonula duhom. A prije par dana sam i sama skužila da nekako nisam u lošem raspoloženju kao inače kad imam temperaturu. I onda sam shvatila da prvi put u životu imam pred sobom sliku onoga što želim da bude. Imam jasnu sliku onoga što je moj put, kamo želim ići i što po putu želim ostvariti.
Otkrila sam svoju svrhu.
I nekako me uvijek pratila, išla je paralelno samnom. Osjećala sam ju stalno, ali sam joj tek sada dopustila da se pokaže.
Imam ljude koji vjeruju u moju svrhu i koji me podržavaju u tome.
Zbog toga znam da ću prebroditi i ovaj period, da ćemo naći najbolji tretman za ovo sadašnje stanje. I da svaki dan imam samo pola sata snage da radim na ostvarenju svoje svrhe, neću klonuti.
Za kraj se pitam. Da svatko od nas dobije priliku odžalovati za životom kojeg neće moći imati, da svatko dobije priliku otkriti svoju istinsku svrhu i novi život s bolesti koji će ga ispuniti, da li bi bilo lakše?