Crtice iz života s transplantiranom jetrom

Autor: Antonija

Može li svrha izliječiti strah i tugu?

Zadnja 4 mjeseca nikako da se odmorim od temperature. Uz pokoji tjedan odmora, antibiotike i ležanje, temperatura se vrati i kuha.

Temperatura za mene znači povratak bolesti. A kako zadnje 3 godine sve češće imam povišenu temperaturu, previše me to podsjeća na 2018. kada je nakon godine dana redovitih temperatura potvrđeno da se bolest vratila u transplantiranu jetru.

I zato zazirem od temperature. Skrivam se od nje iza ugla, gledam krajičkom oka da li je to stvarno. Kad se naježim, nisam sigurna da li mi je stvarno hladno ili je temperatura. Tako sam zapravo sam počela čekati kada će doći.

Zadnjih godinu i pol, moj kalendar u mobitelu je pun žutih datuma s visinom temperature (žuto jer je banana imati temperaturu).

Svaki put kada se dogodi temperatura glava vrti svoje. Hoće li jetra biti dobro, kako ću dalje živjeti, koliko ću još dana provesti u kući gledajući kroz prozor… Nije me bilo strah transplantacije, strah me onoga što dođe prije. Strah me simptoma, dana provedenih doma ili u bolnici, ležanja, nemogućnosti da radim ono što volim i želim. Toliko toga mi je ta bolest uzela, da mislim da ne bih podnijela da mi uzme još.

Svi mi koji bolujemo od neke kronične, pa onda i rijetke bolesti, žalujemo za nečim. Možda to ne doživljavamo na taj način, ali žalujemo za životom kojeg smo izgubili, onaj kakav smo mislili da ćemo voditi. Žalujemo za propuštenim prilikama, prijateljima, danima koje smo proveli ležeći doma ili u bolnici. Ali baš zbog toga što kod nas bolest stalno traje, nemamo priliku proći kroz sve faze žalovanja i zaliječiti rane koje nastaju. One se stalno ponovo otvaraju.

Nakon što sam poslana u invalidsku mirovinu, žalovala sam za tim životom. Radnim životom. Pitala sam se tko sam ja onda, što ću sa sobom i kako će izgledati moj život. Zašto sam uopće tu. I iako nikad ne znamo kako će naš život izgledati, iako to ne možemo predvidjeti, lakše nam je kad znamo da idemo nekim putem. Bilo je teško, ali sam pustila da me taj put nađe. Pustila sam da se iskristalizira, nisam forsirala i došlo je.

I jučer me tako prijateljica pita kako psihički podnosim temperature, jesam li klonula duhom.  A prije par dana sam i sama skužila da nekako nisam u lošem raspoloženju kao inače kad imam temperaturu. I onda sam shvatila da prvi put u životu imam pred sobom sliku onoga što želim da bude. Imam jasnu sliku onoga što je moj put, kamo želim ići i što po putu želim ostvariti.

Otkrila sam svoju svrhu.

I nekako me uvijek pratila, išla je paralelno samnom. Osjećala sam ju stalno, ali sam joj tek sada dopustila da se pokaže.

Imam ljude koji vjeruju u moju svrhu i koji me podržavaju u tome.

Zbog toga znam da ću prebroditi i ovaj period, da ćemo naći najbolji tretman za ovo sadašnje stanje. I da svaki dan imam samo pola sata snage da radim na ostvarenju svoje svrhe, neću klonuti.

Za kraj se pitam. Da svatko od nas dobije priliku odžalovati za životom kojeg neće moći imati, da svatko dobije priliku otkriti svoju istinsku svrhu i novi život s bolesti koji će ga ispuniti, da li bi bilo lakše?

Nije isto kao prije

Prošli tjedan sam bila pet dana u bolnici zbog akutnog kolangitisa, tj. komplikacija stanja moje jetre. Koliko god puta sam do sada prošla kroz taj režim i znam što me čeka u bolnici, znam koje lijekove ću dobiti i otprilike koliko dana ću boraviti u bolnici ako sve ide po ps-u, opet bude teško. Nekad više, nekad manje. Ovaj put je bilo jako teško. Psihički. Imala sam sreću da sam tri noći bila sama u sobi i zaspala sam kao hipnotizirana uz muziku za meditaciju. Onako na leđima, kao krepnuta.

Život nakon transplantacije, jetre ili nekog drugog organa, nije isti kao i prije. Nemamo se tu što zavaravati. Ljudi koji imaju transplantirani organ nisu ozdravili (u iznimnim slučajevima tj. dijagnozama autoimunih bolesti jetre ne postoji mogućnost da se bolest ponovo vrati na transplantirani organ) i cijeli život moraju uzimati lijekove protiv odbacivanja organa (imunosupresive – koji smanjuju imunitet organizma kako ne bi odbacio novi organ), a možda i lijekove za neke druge bolesti koje imaju.

Bit transplantacije je da ovaj život kojeg smo dobili proživimo što bolje možemo. Da možemo raditi, baviti se hobijima, živjeti što je normalnije moguće.

Ali to nije život bez boli, bez redovitih kontrola, bez komplikacija, preventivnih pregleda. To nije život bez straha od infekcije.

Nekad boli priraslica, nekad te svrbi ožiljak i misliš da opet počinje svrbež. Nekad nemaš snage za normalno provesti dan, bilo na poslu ili kod kuće. Nemaš snage za otići u šetnju, naći se s prijateljima, skuhati si ručak ili oprati šalicu. Nekad odlučiš otići na neko druženje, iako znaš da ćeš se od toga oporavljati sljedećih par dana. Moraš izbjegavati boravak na suncu zbog povećanog rizika od melanoma, a rizik od obolijevanja od raka je dva do četiri puta veći nakon transplantacije. Moraš paziti što jedeš i piješ (neki sokovi i neka hrana utječu i na razinu lijeka protiv odbacivanja organa u krvi). Zbog imunosupresije možeš lakše dobiti neku infekciju i teže se izliječiti i onda stalno pratiš da li je netko bolestan da nešto ne dobiješ.

I ništa od ovoga nećete vidjeti na licu osobe koja ima transplantirani organ, ako uopće znate išta o tome. Većina će vam reći ”dobro sam i sve je uredu”. No ako vam ta osoba nekad kaže ”ne mogu sutra”, razmislite da to nije zato što se ne želi naći s vama nego jer misli na svoje zdravlje. Ako otkaže u zadnji tren, to nije namjerno nego joj nije dobro.

Svi smo različiti i imamo svoje poteškoće. Na različit način se nosimo sa stanjem u kojem smo se našli i pokušavamo izvući iz ovog novog života što više možemo. Iako nekad ne možemo ništa. 

Kako je jedna važna udruga u Hrvatskoj dočekala svoj kraj?

(Zašto nam treba dobro upravljanje u udrugama?)

Prije nekih 8 godina, u razgovoru, osoba koja je vodila jednu udrugu izjavila je: ‘A ionako smo o tome napravili sve, šta i da se ugasimo, nemamo što više raditi’.

Nisam bila sigurna da li to misli za stvarno.

Udruga je djelovala u području zdravstva i u Hrvatskoj je osvijestila važnost liječenja koje je danas dostupno svim pacijentima, kao temeljna skrb kod određenih bolesti. Ta udruga je danas ugašena, jer oni nisu više imali što raditi.

Rekla bih da su ugašeni djelomično zbog dugova, neriješenih pravnih poslova, ali prvenstveno zbog nevolje rukovodstva udruge da vođenje prepusti drugima. Jer udruga je njihova. Oni su je stvorili, oni će ju i ugasiti.

Udruga je okupljala pacijente iz cijele Hrvatske, a i iz susjednih zemalja su se znali obratiti za pomoć. Imali su kontakte u zdravstvu, poznavali ključne osobe, donatore.  Udruga je imala ime i to je sada sve propalo.

Trenutačno u Hrvatskoj, ne postoji udruga koja se bavi tim područjem i pacijenti su ostavljeni da pomoć traže u grupama, po internetu i da se snalaze sami.

I kad razmislim, da, postigli su cilj. Cijela Hrvatska je upoznata sa tim načinom liječenja i za sve pacijente u Hrvatskoj, liječenje je besplatno, a prema rezultatima smo vodeći u Europi.

No da li je to opravdanje za gašenje ili je taština ugasila udrugu?

Kako je došlo do toga da je rukovodstvo udruge reklo da su imali cilj i ostvarili ga? Zar je moguće da nisu vidjeli dalje od prvotnog cilja i da nisu znali prepoznati druge potrebe pacijenata koje su očigledne? Zar nikome od članova nije bilo ponuđeno da preuzme vodstvo organizacije i kako je jedna osoba mogla držati sve u svojim rukama?

Pitam se, mora li taština prevladati i u kojim slučajevima je važnije da osnivači ili trenutačno rukovodstvo ostane što duže ‘na vlasti’ od onog razloga i prvotne motivacije za osnivanjem?

Zašto ne možemo vidjeti da je razlog zbog kojeg je pokrenuta organizacija veći od nas i da treba nastaviti ići prema onome što je bio krajnji cilj organizacije, a to je dobrobit pacijenata?

Kada ćemo shvatiti da udruge, kao i ostale neprofitne organizacije treba voditi na način koji će osigurati rast, stabilnost i u konačnici ostvarenje misije?

Puno je to pitanja koja su se postavila kroz godine otkad sam krenula u neprofitni sektor.

O upravljanju udrugom u sljedećem nastavku.

Kako (ne) komunicirati s osobom koja boluje od neke bolesti?

Kroz sve ove godine življenja s dijagnozom, jedna od stvari koja me najviše boli je što ljudi ne znaju što reći i kako se ponašati kada je netko bolestan, kada dobije dijagnozu i kada se liječi.


Možda to dolazi od onoga da se ne priča o tim stvarima, da je sramota biti bolestan pa iz obitelji ne smije izaći da netko ima neke poteškoće a kamoli da je bolestan. Pa kad se toliko ignoriralo onda se nije imalo niti kad ni od koga naučiti kako razgovarati s nekim tko boluje od neke bolesti.


Pričala sam s puno ljudi koji boluju od neke kronične bolesti, od onih koji su dobili dijagnozu rijetke bolesti za koju nitko nije čuo, od osoba koje se liječe od raka i drugih. Većina nas susrela se sa svakakvim komentarima, a i sama sam čula one komentare u ‘pozadini’ koji su se odnosili na bolesne osobe.


Zašto ljudi misle ako o nekom trećem govore da glumi, da mu nije ništa i kaj on sad ima rak pa je nešto posebno da mi nećemo misliti da ćete i za nas takvo nešto reći?


Ne znam u kojem trenutku postanemo bešćutni ili su neki jednostavno takvi. Zašto mislimo da znamo kako je nekome, zašto imamo potrebu umanjivati nečije poteškoće a kamoli misliti da netko glumi da mu nije tak kako kaže?
Ima i onih koji misle da je uvijek drugima lakše (odnosno da je njima najgore), bez obzira radilo se o tome da je netko bolestan ili ne, u toj situaciji oni moraju reći nešto što bi umanjilo tuđe stanje.

Kada ne znate što reći, uvijek možete šutjeti.

Tako smo u razgovoru jedna poznanica koja je dobila dijagnozu reumatske bolesti i prošla jedno teško razdoblje i ja podijelile par takvih stvari. Rekla da neki misle da je njoj lako jer ima muža koji dobro zarađuje, brine se za nju pa eto ‘lako njoj’. Imaš ti firmu (samo ne znam tko u njoj radi dok je ona bolesna), pa će firma zaraditi. 😉 Vjerujem da ima onih koji tako misle i za mene.


Jedino što imam na to reći je da nitko ne želi biti bolestan, ovisiti o nekome drugome i osjećati se bespomoćno. Pa kad pomislite da je ‘lako’ nekome tko je bolestan jer on/ona ima nešto što vi nemate a smatrate da nadvladava muku koju ta osoba prolazi, prvo se vratite na ono ‘bolestan’.


O ovakvim komentarima mogu nadugo i naširoko, pa da ne pišem roman evo par rečenica od kojih mi (a i drugima) se diže kosa na glavi.


1. Super izgledaš !(i varijacije na temu – ne izgledaš bolesno, pa izgledaš kao da ti nije ništa)

Iako je uglavnom to izrečeno u dobroj namjeri, ovo jako potkopava nečije stanje. Da, i onaj tko je bolestan želi izgledati super i lakše mu je kada izgleda dobro (a ne da se ujutro pogleda u ogledalo i izgleda kao da je smrt došla). Ono kako je izvana ne znači da je iznutra. Ono što za bolesnu osobu ova rečenica znači je ‘Nije ti ništa, da si bolestan/na izgledao bi bolesno, glumiš i slično’.

2. Bit će sve uredu.

Kad čujem ovo osjećam se kao da me netko mačem presjekao popola.
Bit će sve uredu. Točka. Razgovor gotov. Nema više. Mrtva sam.
Bruno Šimleša je napisao jedan jako dobar članak o toj rečenici, pa ostavljam ovdje jer ja to ne mogu bolje napisati.

3. Ajmo pričati o ljepšim stvarima! (ili vedrijim temama)

To sam čak čula da su rekli par puta u jednoj emisiji na HRT-u nakon reportaže o nekome tko se bori s bolesti.
Nikad, ama baš nikad nemojte to reći osobi kada vam se povjerava, kada vam govori kako joj je teško, kako ima loše nalaze ili da se boji što će biti u budućnosti. Treba li objašnjavati zašto?

4. Pa i meni je tako, i mene zna boliti trbuh, kaj misliš da je nama drugima drukčije….?

Nemojte tako uspoređivati tegobe osobe koja boluje od neke kronične bolesti sa svojim tegobama (osim ako bolujete od iste bolesti i razmjenjujete iskustva). Imati proljev, grčeve u crijevima nije isto osobi koja boluje od neke bolesti crijeva i zdravoj osobi koja je dobila neku virozu ili se prejela. Ok je reći, razumijem te kako ti je, imao sam i ja ponekad proljev pa mogu misliti kako je tek tebi kad ti je tako svaki dan. Ali govoriti nešto tipa ‘kaj ti misliš da nas druge ne boli trbuh’ i slično jednostavno nemojte. Uspoređivati svoju glavobolju s glavoboljom osobe koja ima migrenu je jednostavno bezobrazno. Za osobu koja ima neke simptome pojačavanje simptoma može značiti da mu se stanje pogoršava i ni najmanje joj nije svejedno osjećati pogoršanje bolesti a onda netko kaže i meni je tak.

5. Davanje savjeta o liječenju.

Jesi probala s prehranom? Uzimaš li vitamine ili dodatke prehrani? Meditiraš li? Jesi probala s alternativom?… Nema tu kraja.
Svatko od nas je osoba za sebe. Svaka bolest je drugačija i nije bezazleno uzimati na svoju ruku vitamine (koliko god vam to bilo čudno), dodatke prehrani, čajeve i slično. U slučaju kada osoba uzima kroničnu terapiju (pije lijekove svakodnevno), ona mora paziti na nuspojave lijekova, na interakcije s drugim preparatima pa čak i hranom!!! U mom slučaju a i kod dosta lijekova sok od grejpa povećava koncentraciju lijeka u krvi. A to je samo jedna stvar.
Prehrana? Mislite da nismo do sada pokušali ništa od toga? Jeste li i vi jedan od onih koji krivnju naše bolesti želite prebaciti na nas, jer nismo nešto probali da ozdravimo?

6. Kad si zdrav imaš sve!

Koliko sam samo puta čula ovo. I to u kontekstu da je ta osoba koja je to izgovorila mislila na sebe, da je zdrava i ima sve, kao da je nesvjesna s kime razgovara.

7. Nije ti ništa!

Da li je moguće da ti netko to može reći u lice i da pritom želi umanjiti tvoje tegobe??? Da, i to sam čula. I nisam jedina.


8. Ma šta će ti bit?! (Piti, jesti.)

Uzmi, ma samo jedan. Kaj nećeš bar jedan? Samo to jedeš? Samo piletinu? Jao, ko’ ne jede svo meso taj ni ne živi. Pa neće valjda vodu? Pa uzmi bar sok. Šta će ti život u kojem ne smiješ popit čašu piva/…
Koliko puta moram objašnjavati? Koliko puta moram objasniti da ono što ja jedem je moja stvar? Zašto meni treba biti neugodno kada biram što ću jesti i piti a osobi koja mi nudi nešto nije neugodno a želi me prisiliti na nešto što će mi štetiti?

Ako idem u goste ne tražim nikakav poseban tretman ali očekujem da me se ne izruguje jer je moj odabir voda. Ne, nisam izbirljiva niti je itko tko ima crijevnu bolest ili neku drugu bolest zbog koje može doslovno umirati u bolovima i grčevima ili da ima poteškoće zbog nečega što je popio ili pojeo.
Osobno, ne želim piti sokove niti jesti hranu od koje patim danima i mjesecima.

Bit će sve uredu. Točka. Razgovor gotov. Nema više. Mrtva sam.

Ima dobronamjernih komentara koji su nespretni, a svejedno bole. Ima i zlih komentara, a oni možda i bole manje.


Ali kada ne znate što reći, uvijek možete šutjeti.


I sama sam se znala uhvatiti u situaciji kad nisam znala što reći a onda sam odabrala šutjeti. Sjećam se kada sam jednom s kolegicom s posla sjedila i rekla sam joj ‘Oprosti, ne znam što bih ti rekla’. Ona se nasmijala i rekla ”je vidim, ali bar si tu” 😊


Prije nego poželite dati neki takav savjet (ako ga baš baš morate dati), uzmite si vremena i istražite bolest od koje boluje neka osoba, da bi bolje razumjeli s čime se ta osoba suočava svakodnevno. Onda pitajte možete li kako pomoći (naravno, samo ako to želite, nemojte reda radi), pitajte želi li ta osoba uopće razgovarati o tome sa čime se bori i najmanje što možete reći je da ste tu ako nešto treba.



Zašto (ne) pišem?

Često sam razmišljala zašto bih počela pisati. Nikad to nije bio moj đir i takoreći mrzila sam sastavke u školi, pjesmice, referate.

Znala sam prije napisati neki smisleni tekst i objaviti na fesju ali nije to bilo ništa više od toga.

Onda kako sam 2018. u ljeto nakon boravka u bolnici i kad su mi potvrdili recidiv bolesti shvatila da moram okrenuti ploču, moj mozak je ionako preopterećen analizama, razmišljanjima, krivnjama, i tako sam počela slagati priče u glavi i skužila sam da to trebam zapisati jer će ovako ispariti.

Aktivno sam počela pisati 2020. godine. Pročitala sam i savjetovali su mi da vodim dnevnik kako bih lakše prebrodila vrijeme dok čekam transplantaciju.

Pisala sam o svemu što mi je palo na pamet a olakšanje koje bi došlo nakon što bih nešto zapisala bilo je jednako jednom terminu kod psihoterapeuta.

Pa opet, razmišljala sam (a to bih trebala malo i prestati raditi, čisto mira radi), zašto bih to objavljivala javno.

Razlog je radi sebe, prvenstveno. Radi toga da me netko čuje, da netko razumije, da ne pišem u prazno. Možda da netko shvati zašto sam na nešto reagirala, zašto sam nešto ignorirala a nisam mogla objasniti zašto je to tako bilo u tom trenutku. Radi toga da netko vidi što sve možeš bez obzira što te možda prati bolest ili nešto drugo kroz što prolaziš u životu. Radi toga da netko vidi da ništa nije onako kako se čini iznad površine i da je nekad negdje voda jako duboka iako izgleda plitko.

Onda radi drugih. Toliko je onih koje nitko ne čuje, nitko ne sluša niti doživljava. Toliko je onih koje sam upoznala u bolnici koji trebaju čuti da nisu sami, da nas ima još koji prolazimo kroz to što oni prolaze i da znamo kako se osjećaju. Isto toliko je onih koji su sakriveni negdje i misle da bolje nikad neće doći.

Nedavno me jedna kolegica upitala zašto ne pišem, jesam li odustala (ako ovo čitaš A, naj se ljutiti 😉 ).

Ne objavljujem redovito upravo radi sebe. Pišem kad mi dođe i kad ne želim da mi prođe inspiracija, tj. kad uhvatim pravi trenutak i da se neka tema dovoljno napacala. Odlučila sam da neću ništa objavljivati kad sam ljuta i isprovocirana.

Ali ono najvažnije što je izašlo iz ovog neobjavljivanja je što sam za sebe napravila jedan veliki preokret. A to je ne postavljanje cilja.

Mislila sam da trebam odrediti cilj, koliko puta tjedno, mjesečno ću objavljivati, što želim od ovog bloga. Hoću li jednom objaviti knjigu (a sad Marijeta kima glavom, ”oćeš, oćeš”) ili želim nešto drugo od toga. Ne, odlučila sam da ovo treba ići tijekom koji će se sam postaviti. Vodila sam svoj posao 6 godina i postavljanje ciljeva je nešto što se svakodnevno vuklo i htjela sam se osloboditi pritiska i sebe same.

Rekla mi je psihoterapeutica da to što sam napravila je dobro i da sam odlučila živjeti u trenutku, a ne u ciljevima koje bih si postavila a onda pod opterećenjem toga bi završilo još gore.

Priča koje će doći na red ima puno, i mojih i tuđih, tako da uvijek samo strpljivo jer će za sve doći pravi trenutak.

Čitamo se! 🙂

Novo poglavlje

Možda bi u prvoj objavi trebala napisati neki uvod o sebi, što, kako, zašto, ali ću ipak krenuti naopako.

Prvo ću pokušati što kraće prepričati što se dogodilo od kraja 2019. kad sam održala posljednju edukaciju i kako su zapravo prošle dvije godine a da se nisam ni okrenula.

Kako vrijeme brzo prolazi skužiš tek kad se počneš prisjećati kad je nešto bilo. I onda se šokiraš.

Prošlo je 6 mjeseci otkad se za mene dogodila velika promjena.  

Iako je 2020. godina (a sada je već prošlo 2 godine od tada) počela za sve nas burno, za mene je počela sa prvim mjestom na listi za transplantaciju jetre. Onda je došla korona i sve to malo odužila.

Ta 2020. godina je bila tako spora. Sjećam se kad je korona počela pa su svaki dan u 12 sati na tv-u imali presicu u kojoj su govorili koji je broj novooboljelih. To je bila scena kao iz filma, jer nikad nismo očekivali da će se nešto takvo stvarno dogoditi.

Sredinom godine je došao je dan kad  sam pozvana na transplantaciju.

Kad sam se vratila doma jedino što mi se stalno vrtilo po glavi je kad ću početi raditi, koje nove projekte ću pokrenuti.

Kasnije mi je vrijeme donijelo koronu, dva odbacivanja jetre i sporiji oporavak.

Došla je 2021. godina, a jedino što sam htjela je početi raditi.

Htjela sam se vratiti ljudima koji su mi kroz vrijeme slali poruke gdje sam, jel’ sve uredu, ljudima koje sam gledala svakodnevno da trebaju pomoć, a zapravo sam ja trebala pomoć. Trebala sam si uzeti dovoljno vremena za oporavak.

Ali rad je za mene tad (a to tek danas shvaćam) imao jedno jedino značenje, da sam ozdravila.

U jeku svega toga, kako to mora biti u jednoj državi koja nastoji pomoći svakome u potrebi, bila sam dijelom nečeg što se zove dugotrajno bolovanje (preko 12 mjeseci) i zbog toga sam morala proći komisijski pregled. Zbog korone se komisijski pregledi nisu odvijali uživo što je značilo da netko odlučuje o tvojoj sudbini bez da imaš pravo glasa.

Tako je ova komisija na temelju mojih papira, uz moju i doktoričinu nadopunu da se želim vratiti na posao, odlučila da sam izgubila radnu sposobnost. Potpuno.

U trenutku kad si samozaposlen, na bolovanju i ne znaš kad ćeš moći početi raditi pitaš se šta sad.

Na kratko je to zvučalo kao neka loša šala i što sam duže gledala taj papir na kojem je pisalo ”potpuni gubitak radne sposobnosti” to sam više osjećala prazninu.

Otvorio se neki prazan prostor za koji nisam znala što sad s tim. Iako je na kratko djelovalo da imam jako dobar plan što ću dalje, nije to baš ispalo da je moguće.

Invalidska mirovina moj je novi (ne)radni status.

I od tada je prošlo pola godine. Sada zatvaram jedno poglavlje u životu koje će biti skroz zatvoreno sad kada zatvorimo firmu koju sam osnovala prije 5 godina.

Pitanje što želim, što smijem i mogu i u kojem smjeru želim ići mi se svaki dan vrti po glavi.

Dok postoje naznake onoga što bi moglo biti i uz ono što znam, što volim raditi i ono što mogu naučiti još uvijek ne osjećam da je to nešto gdje trebam ići.

Ovaj blog je nešto što mi se već dugo vrti u glavi, a zapravo nastaje kao neka slamka za koju se nadam da ću se uspjeti povući iznad vode.

Pisat ću o životu s autoimunom bolesti, o transplantaciji, o nerazumijevanju, ignoranciji, o ljudima koje sam srela u bolnici, o ljudima koji svakodnevno ustraju bez obzira na prepreke. Jednom riječju pisat ću o životu.

Ono što neću, neću se ispričavati za ono što sam napisala, neću koristiti one fraze tipa nemojte zamjeriti i slično.

Nadam se da će ovaj blog koristiti i svima vama koji ćete pročitati bar jedan tekst. Da ćete u njemu naći utjehu, nadu, toplu riječ ali i da će vas osvijestiti o tome gdje se nalazite u životu i što sve možete napraviti.

Hvala svima koji ste do sada bili uz mene! Hvala svim poslovnim partnerima, suradnicima, svim klijentima koji nisu bili samo klijenti. Hvala vam na povjerenju koje ste mi dali svaki put kada ste došli na moju edukaciju, kada ste mi povjerili računovodstvene dokumente, kada ste me pitali za savjet.

Zatvaram jedno poglavlje od kojeg sam puno naučila i otvaram novo. Pa da vidimo što će donijeti!

Antonija

Dobro došli na moj novi blog!

Do sada, kada ste posjećivali ovu stranicu čekao vas je sadržaj vezan za poslovanje udruga.

Uskoro krećem sa novim blogom, a osim tema o udrugama, pisat ću i o nekim novim temama, svakodnevnom životu, ljudima od kojih možemo puno naučiti i o svemu što me u nekom trenutnu bude inspiriralo da pišem.

Vidimo se uskoro!

Antonija

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén