Vrijeme je za novi početak!

Autor: Antonija

Zašto (ne) pišem?

Često sam razmišljala zašto bih počela pisati. Nikad to nije bio moj đir i takoreći mrzila sam sastavke u školi, pjesmice, referate.

Znala sam prije napisati neki smisleni tekst i objaviti na fesju ali nije to bilo ništa više od toga.

Onda kako sam 2018. u ljeto nakon boravka u bolnici i kad su mi potvrdili recidiv bolesti shvatila da moram okrenuti ploču, moj mozak je ionako preopterećen analizama, razmišljanjima, krivnjama, i tako sam počela slagati priče u glavi i skužila sam da to trebam zapisati jer će ovako ispariti.

Aktivno sam počela pisati 2020. godine. Pročitala sam i savjetovali su mi da vodim dnevnik kako bih lakše prebrodila vrijeme dok čekam transplantaciju.

Pisala sam o svemu što mi je palo na pamet a olakšanje koje bi došlo nakon što bih nešto zapisala bilo je jednako jednom terminu kod psihoterapeuta.

Pa opet, razmišljala sam (a to bih trebala malo i prestati raditi, čisto mira radi), zašto bih to objavljivala javno.

Razlog je radi sebe, prvenstveno. Radi toga da me netko čuje, da netko razumije, da ne pišem u prazno. Možda da netko shvati zašto sam na nešto reagirala, zašto sam nešto ignorirala a nisam mogla objasniti zašto je to tako bilo u tom trenutku. Radi toga da netko vidi što sve možeš bez obzira što te možda prati bolest ili nešto drugo kroz što prolaziš u životu. Radi toga da netko vidi da ništa nije onako kako se čini iznad površine i da je nekad negdje voda jako duboka iako izgleda plitko.

Onda radi drugih. Toliko je onih koje nitko ne čuje, nitko ne sluša niti doživljava. Toliko je onih koje sam upoznala u bolnici koji trebaju čuti da nisu sami, da nas ima još koji prolazimo kroz to što oni prolaze i da znamo kako se osjećaju. Isto toliko je onih koji su sakriveni negdje i misle da bolje nikad neće doći.

Nedavno me jedna kolegica upitala zašto ne pišem, jesam li odustala (ako ovo čitaš A, naj se ljutiti 😉 ).

Ne objavljujem redovito upravo radi sebe. Pišem kad mi dođe i kad ne želim da mi prođe inspiracija, tj. kad uhvatim pravi trenutak i da se neka tema dovoljno napacala. Odlučila sam da neću ništa objavljivati kad sam ljuta i isprovocirana.

Ali ono najvažnije što je izašlo iz ovog neobjavljivanja je što sam za sebe napravila jedan veliki preokret. A to je ne postavljanje cilja.

Mislila sam da trebam odrediti cilj, koliko puta tjedno, mjesečno ću objavljivati, što želim od ovog bloga. Hoću li jednom objaviti knjigu (a sad Marijeta kima glavom, ”oćeš, oćeš”) ili želim nešto drugo od toga. Ne, odlučila sam da ovo treba ići tijekom koji će se sam postaviti. Vodila sam svoj posao 6 godina i postavljanje ciljeva je nešto što se svakodnevno vuklo i htjela sam se osloboditi pritiska i sebe same.

Rekla mi je psihoterapeutica da to što sam napravila je dobro i da sam odlučila živjeti u trenutku, a ne u ciljevima koje bih si postavila a onda pod opterećenjem toga bi završilo još gore.

Priča koje će doći na red ima puno, i mojih i tuđih, tako da uvijek samo strpljivo jer će za sve doći pravi trenutak.

Čitamo se! 🙂

Novo poglavlje

Možda bi u prvoj objavi trebala napisati neki uvod o sebi, što, kako, zašto, ali ću ipak krenuti naopako.

Prvo ću pokušati što kraće prepričati što se dogodilo od kraja 2019. kad sam održala posljednju edukaciju i kako su zapravo prošle dvije godine a da se nisam ni okrenula.

Kako vrijeme brzo prolazi skužiš tek kad se počneš prisjećati kad je nešto bilo. I onda se šokiraš.

Prošlo je 6 mjeseci otkad se za mene dogodila velika promjena.  

Iako je 2020. godina (a sada je već prošlo 2 godine od tada) počela za sve nas burno, za mene je počela sa prvim mjestom na listi za transplantaciju jetre. Onda je došla korona i sve to malo odužila.

Ta 2020. godina je bila tako spora. Sjećam se kad je korona počela pa su svaki dan u 12 sati na tv-u imali presicu u kojoj su govorili koji je broj novooboljelih. To je bila scena kao iz filma, jer nikad nismo očekivali da će se nešto takvo stvarno dogoditi.

Sredinom godine je došao je dan kad  sam pozvana na transplantaciju.

Kad sam se vratila doma jedino što mi se stalno vrtilo po glavi je kad ću početi raditi, koje nove projekte ću pokrenuti.

Kasnije mi je vrijeme donijelo koronu, dva odbacivanja jetre i sporiji oporavak.

Došla je 2021. godina, a jedino što sam htjela je početi raditi.

Htjela sam se vratiti ljudima koji su mi kroz vrijeme slali poruke gdje sam, jel’ sve uredu, ljudima koje sam gledala svakodnevno da trebaju pomoć, a zapravo sam ja trebala pomoć. Trebala sam si uzeti dovoljno vremena za oporavak.

Ali rad je za mene tad (a to tek danas shvaćam) imao jedno jedino značenje, da sam ozdravila.

U jeku svega toga, kako to mora biti u jednoj državi koja nastoji pomoći svakome u potrebi, bila sam dijelom nečeg što se zove dugotrajno bolovanje (preko 12 mjeseci) i zbog toga sam morala proći komisijski pregled. Zbog korone se komisijski pregledi nisu odvijali uživo što je značilo da netko odlučuje o tvojoj sudbini bez da imaš pravo glasa.

Tako je ova komisija na temelju mojih papira, uz moju i doktoričinu nadopunu da se želim vratiti na posao, odlučila da sam izgubila radnu sposobnost. Potpuno.

U trenutku kad si samozaposlen, na bolovanju i ne znaš kad ćeš moći početi raditi pitaš se šta sad.

Na kratko je to zvučalo kao neka loša šala i što sam duže gledala taj papir na kojem je pisalo ”potpuni gubitak radne sposobnosti” to sam više osjećala prazninu.

Otvorio se neki prazan prostor za koji nisam znala što sad s tim. Iako je na kratko djelovalo da imam jako dobar plan što ću dalje, nije to baš ispalo da je moguće.

Invalidska mirovina moj je novi (ne)radni status.

I od tada je prošlo pola godine. Sada zatvaram jedno poglavlje u životu koje će biti skroz zatvoreno sad kada zatvorimo firmu koju sam osnovala prije 5 godina.

Pitanje što želim, što smijem i mogu i u kojem smjeru želim ići mi se svaki dan vrti po glavi.

Dok postoje naznake onoga što bi moglo biti i uz ono što znam, što volim raditi i ono što mogu naučiti još uvijek ne osjećam da je to nešto gdje trebam ići.

Ovaj blog je nešto što mi se već dugo vrti u glavi, a zapravo nastaje kao neka slamka za koju se nadam da ću se uspjeti povući iznad vode.

Pisat ću o životu s autoimunom bolesti, o transplantaciji, o nerazumijevanju, ignoranciji, o ljudima koje sam srela u bolnici, o ljudima koji svakodnevno ustraju bez obzira na prepreke. Jednom riječju pisat ću o životu.

Ono što neću, neću se ispričavati za ono što sam napisala, neću koristiti one fraze tipa nemojte zamjeriti i slično.

Nadam se da će ovaj blog koristiti i svima vama koji ćete pročitati bar jedan tekst. Da ćete u njemu naći utjehu, nadu, toplu riječ ali i da će vas osvijestiti o tome gdje se nalazite u životu i što sve možete napraviti.

Hvala svima koji ste do sada bili uz mene! Hvala svim poslovnim partnerima, suradnicima, svim klijentima koji nisu bili samo klijenti. Hvala vam na povjerenju koje ste mi dali svaki put kada ste došli na moju edukaciju, kada ste mi povjerili računovodstvene dokumente, kada ste me pitali za savjet.

Zatvaram jedno poglavlje od kojeg sam puno naučila i otvaram novo. Pa da vidimo što će donijeti!

Antonija

Dobro došli na moj novi blog!

Do sada, kada ste posjećivali ovu stranicu čekao vas je sadržaj vezan za poslovanje udruga.

Uskoro krećem sa novim blogom, a osim tema o udrugama, pisat ću i o nekim novim temama, svakodnevnom životu, ljudima od kojih možemo puno naučiti i o svemu što me u nekom trenutnu bude inspiriralo da pišem.

Vidimo se uskoro!

Antonija

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén