Često sam razmišljala zašto bih počela pisati. Nikad to nije bio moj đir i takoreći mrzila sam sastavke u školi, pjesmice, referate.
Znala sam prije napisati neki smisleni tekst i objaviti na fesju ali nije to bilo ništa više od toga.
Onda kako sam 2018. u ljeto nakon boravka u bolnici i kad su mi potvrdili recidiv bolesti shvatila da moram okrenuti ploču, moj mozak je ionako preopterećen analizama, razmišljanjima, krivnjama, i tako sam počela slagati priče u glavi i skužila sam da to trebam zapisati jer će ovako ispariti.
Aktivno sam počela pisati 2020. godine. Pročitala sam i savjetovali su mi da vodim dnevnik kako bih lakše prebrodila vrijeme dok čekam transplantaciju.
Pisala sam o svemu što mi je palo na pamet a olakšanje koje bi došlo nakon što bih nešto zapisala bilo je jednako jednom terminu kod psihoterapeuta.
Pa opet, razmišljala sam (a to bih trebala malo i prestati raditi, čisto mira radi), zašto bih to objavljivala javno.
Razlog je radi sebe, prvenstveno. Radi toga da me netko čuje, da netko razumije, da ne pišem u prazno. Možda da netko shvati zašto sam na nešto reagirala, zašto sam nešto ignorirala a nisam mogla objasniti zašto je to tako bilo u tom trenutku. Radi toga da netko vidi što sve možeš bez obzira što te možda prati bolest ili nešto drugo kroz što prolaziš u životu. Radi toga da netko vidi da ništa nije onako kako se čini iznad površine i da je nekad negdje voda jako duboka iako izgleda plitko.
Onda radi drugih. Toliko je onih koje nitko ne čuje, nitko ne sluša niti doživljava. Toliko je onih koje sam upoznala u bolnici koji trebaju čuti da nisu sami, da nas ima još koji prolazimo kroz to što oni prolaze i da znamo kako se osjećaju. Isto toliko je onih koji su sakriveni negdje i misle da bolje nikad neće doći.
Nedavno me jedna kolegica upitala zašto ne pišem, jesam li odustala (ako ovo čitaš A, naj se ljutiti 😉 ).
Ne objavljujem redovito upravo radi sebe. Pišem kad mi dođe i kad ne želim da mi prođe inspiracija, tj. kad uhvatim pravi trenutak i da se neka tema dovoljno napacala. Odlučila sam da neću ništa objavljivati kad sam ljuta i isprovocirana.
Ali ono najvažnije što je izašlo iz ovog neobjavljivanja je što sam za sebe napravila jedan veliki preokret. A to je ne postavljanje cilja.
Mislila sam da trebam odrediti cilj, koliko puta tjedno, mjesečno ću objavljivati, što želim od ovog bloga. Hoću li jednom objaviti knjigu (a sad Marijeta kima glavom, ”oćeš, oćeš”) ili želim nešto drugo od toga. Ne, odlučila sam da ovo treba ići tijekom koji će se sam postaviti. Vodila sam svoj posao 6 godina i postavljanje ciljeva je nešto što se svakodnevno vuklo i htjela sam se osloboditi pritiska i sebe same.
Rekla mi je psihoterapeutica da to što sam napravila je dobro i da sam odlučila živjeti u trenutku, a ne u ciljevima koje bih si postavila a onda pod opterećenjem toga bi završilo još gore.
Priča koje će doći na red ima puno, i mojih i tuđih, tako da uvijek samo strpljivo jer će za sve doći pravi trenutak.
Čitamo se! 🙂